Fragment II:
Lavandini duhovi
U početku osjećao se samo miris.
Lavanda i dim - dvije tišine koje se dodiruju.
Između njih, čovjek bez imena.
I ogledalo koje diše.
Leon ne zna spava li ili je budan.
Nebo iznad njega nije nebo, nego zavjesa od svjetla koja se povija kada udahne.
Kada izdahne, u zrak se vine nekakav čudan oblik - oblik nalik uspomeni.
„Vidiš li ih?“ pita glas koji nije glas,
već šum svijeće koja gori negdje iza dosega pogleda.
„Duhove?“
„Ne duhove - već odjeke.“
Podigne ruku, pogleda i vidi prste prekrivene pepelom.
Prah mirišljav, siv i blag, kao da se sam život raspao u parfem.
Na koži ostaju mu tanki ljubičasti tragovi - kao ožiljci od svjetlosti.
Lavandini duhovi.
Tako ih zove onaj dio njega koji još vjeruje u poeziju.
Hodaju oko njega kao sjećanja koja su naučila govoriti šapatom.
Neka od njih nose njegova lica.
Ona druga - njezina.
Jedno od njih, ono najtiše, ima ruke od papira i oči djeteta koje nikada nije odraslo.
Ostali mu se klanjaju, kao da znaju tko je zapravo gospodar pozornice.
Netko u daljini zatvara teška željezna vrata.
Zvuči kao srce staroga teatra koje pokušava još jednom zakucati.
Leon ne zna otkuda prepoznaje taj zvuk;
zna samo - pripada mjestu koje ga željno čeka.
„Svaka predstava počinje kada svjetlo dotakne prah“, šapće glas.
Dok hoda, pod nogama osjeća prašinu starih aplauza.
Hladnu, mekanu.
Svaka sjena u gledalištu sjedi sa svojim ogledalom u krilu.
U njima vidi lica koja je volio, izdaje koje nije zaboravio i vlastiti osmijeh - onaj koji se pretvara da ništa ne boli.
Pokušava izgovoriti svoje ime.
Iz usta izađe mu samo bijela para daha.
„Tako započinje povratak“, kaže glas iz tame.
„Najprije moraš zaboraviti tko si bio.“
U daljini začuje glazbu - kao da netko svira klavir duboko u vodi.
Zvukovi se lome u krugovima,
a u svakome krugu - odraz nečijega sjećanja.
On zastane. Zna taj zvuk.
Svirao ga je nekada davno, za nju.
Lavandini duhovi okupljaju se oko njega, plešu u polaganome krugu.
Njihova su tijela poluprozirna, mirišljava,
svakim pokretom stvaraju melodiju.
Zrak se ispunjava svjetlom koje ne grije, ali liječi.
U taj zrak ušulja se novi miris - miris voska i metalan zvuk ključeva.
Tiho, jedva čujno, kao šum nježnoga kašlja.
Mary, stara čuvarica teatra - prolazi obrisom sna.
Silueta joj je krhka, ali korak čvrst, naviknut na hladan beton hodnika.
„Teatar pamti ime onoga tko ga čisti“,
kaže ona, a glas joj je mek i istinit kao prva jutarnja riječ.
Zatim nestane, kao da je bila samo misao u njegovoj glavi.
„Ovo nije raj“, kaže glas.
„Ovo je predvorje onoga što si nekada bio.“
Leon dotakne jedno ogledalo.
Na trenutak vidi sebe na pozornici, nasmijana, sa scenskom šminkom i očima koje mole da ih netko spasi od vlastitoga sjaja.
Odraz nestane.
Ostane samo dim.
Kroz taj dim prolazi silueta žene.
Bijela haljina, kao nedovršen san.
Hod joj je tih, kao kretanje vode.
Kad ga dotakne pogledom, svjetlo se zaustavi.
Vrijeme udahne. Ona se nasmiješi bez riječi.
I sve oko njega prestane biti stvarno.
Leon zna da je to tek početak
i da ništa što slijedi neće biti obično sjećanje,
nego predstava o svemu što je izgubio
i svemu što se još usuđuje voljeti.
Duhovi nestaju.
Dim se razmiče.
Netko šapće iz pukotine svjetla:
„Ogledalo je budno.
Ulaz je otvoren.“
Leon zakorači unutra.
I svijet onda proguta vlastiti odraz.
Dean Clea Brkić · Cirkus ogledala · Fragment II: Lavandini duhovi · str. 39–43.